Voda je element koji prati čovjeka i čovječanstvo od njegovoga početka. Još dok su ljudi bili nomadi (selili su se u potrazi za hranom) i lovci-sakupljači, svoje privremene nastambe (šatore, zaklone...) podizali su i pronalazili u blizini vode.
S evolucijom se događa i pomak prema sjedilačkom načinu života, podizanju stalnih nastambi i naselja, a tu nam razna arheološka nalazišta daju uvidjeti vrlo veliku povezanost s vodom. Bitno je istaknuti da su najveće kulture staroga vijeka (Sumer, Akad, Babilon) nastale upravo u dolinama velikih rijeka – Eufrata i Tigrisa.
Svima nam poznata i vrlo razvijena kultura staroga Egipta također se razvila uz tok velike rijeke Nil, koja svojim naplavinama do današnjega dana čini dolinu uz svoj tok plodnom i pogodnom za uzgoj hrane.
Osim što ima životni značaj, voda ima i ritualni, obredni značaj. Ne moramo gledati u daleku prošlost kako bismo našli dokaze za to. Kršćani pri ulasku u crkvu uranjaju ruku u škropionicu u kojoj se nalazi sveta voda. Taj čin ostatak je iz starih vremena kada su ljudi putovali pješice, hodočastili na razna sveta mjesa, a prije ulaska u hram, u prostor svetoga mjesta, morali su sa sebe skinuti prašinu, oprati se.
Na tragu kršćanske tradicije povezane s vodom jest i obred inicijacije (primanja novoga člana u zajednicu). U ovome obredu, u kršćanskoj tradiciji, svećenik novoga člana kršćanske zajednice simbolično polijeva vodom po glavi. Taj obred naziva se krštenje, a njegov današnji oblik dolazi od starijega u kojemu su se novokrštenici čitavi uranjali u vodu. Hrvatska kultura ima i vrlo bitan materijalni ostatak kao dokaz za to: krstionica kneza Višeslava (koja se čuva u Splitu).
Biblija nas izvješćuje o tome kako je Ivan Krstitelj krstio ljude u rijeci Jordanu, a među njima je bio i sam Isus Krist.
Pri spomenu Biblije, moramo istaknuti da je ta knjiga „prepuna vode“ – od opisa stvaranja svijeta gdje Bog odvaja vodu i kopno; općega potopa prije kojega Noa gradi arku i mjesecima pluta po nepreglednim vodama; do Mojsija koji vodi Izraelski narod iz Egipta preko Crvenoga mora koje je razdijelio na dva dvijela tako da je narod hodao po suhom; i Isusa koji na svadbi u Kani Galilejskoj pretvara vodu u vino.
Ako se odmaknemo od kršćanske tradicije i zavirimo u antičke kulture Grčke i Rima, možemo uočiti da su te kulture štovale mnogo bogova od kojih je važno mjesto zauzimao i bog mora – Posejdon u Grčkoj i Neptun u Rimu.
U našoj kulturi postoje različiti običaji povezani s vodom. Kiša je u svim, osobito u ratarskim kulturama, vrlo bitna za rast i razvoj usjeva. Tako gotovo svaka kutlura na svijetu poznaje neki oblik zazivanja kiše. U Hrvatskoj se taj običaj u središnjem i istočnom dijelu zemlje naziva dodole, a izvodile su ga djevojke uz određene napjeve s vjerovanjem da će njihov ritualni ples potaknuti padanje kiše.
Sada nam se bliži kršćanski blagdan Uskrsa, a prije njega nedjelja Cvjetnica – dan na koji se obilježava Isusov slavni ulazak u Jeruzalem. Na taj dan je gotovo u svim krajevima Hrvatske poznato umivanje u cvijeću za koje se vjeruje da može omogućiti ljepotu i zdravlje onome tko se umiva.
Ljudi su i u današnje vrijeme neodvojivi od vode. Pitka voda ne teče više slobodno potocima i rijekama kroz naša naselja, ali je imamo u svakoj kući i bilo kojoj drugoj građevni na samo jedan pokret ruke. Sada svi možemo nositi vodu sa sobom u torbi, ali postoje narodi koji žive u okrutnim prirodnim uvjetima, kao što su pustinje, koji su razvili posebne načine čuvanja i pronalaženja vode. Oni vodu crpe iz određenih biljaka (kaktusi), a čak i iz životinja. Postoje i posebni ljudi koji su razvili vještinu pronalaženja podzemnih tokova voda pomoću rašljastoga komada drveta.
Iako je potvrđeno da deva u svojoj grbi ne čuva vodu, nego masno tkivo, značajno je da postoje životinjske i biljne vrste koje mogu dugo vremena izdržati bez vode. Čovjeku je, s druge strane, voda prijeko potrebna za život i normalno funkcioniranje organizma. Zato, pijte puno vode i razgovarajte sa svojim starijim članovima obitelji o tome sjećaju li se možda nekih običaja vezanih uz vodu!
Izdvojeno
