Moj hobi je čitanje. Već sam s dvije godine naučio čitati. Zapravo se i ne sjećam vremena kad to nisam znao. Sve je počelo tako da mi je mama pokazivala riječi, pa sam ja formirao rečenice.
Igrali smo mnoge igre, a posebno sam volio „Lov na blago“; igru u kojoj mi je mama ostavljala papire sa uputama, a ja sam ih slijedio i nalazio druge upute. Na kraju puta je bila skrivena mala nagrada. Zapravo, tek sam nedavno saznao, i to sa čuđenjem, da je moja omiljena igra bila vježba za čitanje! Tada sam mislio samo na „blago“, a čitanje mi je bilo normalno.
Mojem hobiju je sigurno pomoglo i to što sam već imao puno knjiga u kući, a od tada se broj i jako povećao jer svi čitaju i rado kupujemo nove knjige. Kod mene skoro svaka knjiga ima svoju priču. Točno znam koju mi je poklonila baka, koju djed, koju mama… i tako unedogled.
Jednom mi je baka iz Francuske poslala cijelu seriju knjiga iz meni drage kolekcije, poslije ih je mjesecima otplaćivala! I moj ujak koji jako puno putuje, svaki put mi donese zanimljivih knjiga, po mojoj ili maminoj uputi. Veliku prednost mojem hobiju daju strani jezici, posebno engleski, jezik na kojem su skoro sve knjige napisane ili su na njega prevedene. To znači da mogu čitati još više zanimljivih knjiga koje u Hrvatskoj uopće ne postoje.
Čitanjem doznajem puno informacija, to je gotovo neiscrpan izvor. Čitanjem ulazim u nove svjetove, uvijek nove avanture. Čitanje i najdosadnije trenutke, kao na primjer mamin šoping u trenu pretvara u zadovoljstvo: dok mama kupuje, ja sjedim po strani i čitam.
Jednom se dogodilo da sam u dućanu završio knjigu, pa smo jednostavno ušli u knjižaru pokraj i kupili novu. Riješen problem. Čitanje će uvijek biti moj najdraži hobi, a elektronske knjige će ga povezati s mojim drugim najdražim hobijem, kompjutorima (ali o njima neki drugi put…).
Nikola Assouline, 6.a
Izdvojeno
