Moj prijatelj Dado se zove Tomislav. Ali tako se zove i onaj konj sa onim stričekom sa onom krunom (krunu ima striček, a ne konj... a možda ju zapravo ima i konj?).
Pa sam ja svom prijatelju Tomislavu odlučila promijeniti ime. Pa je tako postao prijatelj Dado. Ali to ne zna nitko osim nas dvoje. I onda se smijemo kada ga ostali prijatelji, učiteljica Višnja ili njegova mama Sanja zovu Tomislav. A on se više uopće tako ne zove!
Moj prijatelj Dado i ja se znamo već jako jako dugo. Sreli smo se prije....prije... stopedeset godina! Da, da, tako smo dugo prijatelji.
Upoznali smo se kad smo bili mali mali, još smo išli u vrtić i nismo znali čitati, pisati, ni brojati do sto! Čak ni disati nismo znali, sigurna sam. Taj dan smo za ručak imali meso i špinat, koji ja mrrrrrrzim jesti i nisam htjela ni zinuti. Teta Srebrenka je vikala na mene da moram sve pojesti ili neću dobiti kolač. A ja stvarno nisam mogla. Pa sam počela plakati (jer, za razliku od špinata, kolače jako volim). I onda je Dado (koji je sjedio pored mene za stolom, i koji se tada još uvijek zvao Tomislav) uzeo moj tanjur i, pazite ovo, pojeo SAV špinat! I još mi je na kraju dao pola svog kolača!
Od tada smo Dado i ja prijatelji. Pravi prijatelji. Najpraviji.
U školi sjedimo u istoj klupi i uvijek mu dam da, kad imamo test iz matematike, od mene prepiše tablicu množenja. Kad pod prirodom treba nacrtati žabu, on mi uvijek pomogne, jer moj prijatelj Dado crta najljepše žabe na svijetu. Kad idemo nekome na rođendan i on ne zna izabrati poklon ili odabrati nešto lijepo za obući, ja sam uvijek tu da ga savjetujem. A moj prijatelj Dado ne da drugim dečkima da me potežu za kosu i nikada, baš nikada me nije gađao šmrkljima (osim jednom, kada je bio jako prehlađen i kada mu je izletjelo, ali to je bilo slučajno pa se ne računa).
Kad god je bolestan (izlijetali mu šmrklji ili ne) ja ga posjećujem svaki dan poslije škole i nosim mu bilježnice i zadaće i prepričavam što smo sve radili, tko je kome ukrao gumicu, a tko koga lupio u nos. On pokušava raditi to isto kada mene nema u školi, ali je taj moj prijatelj Dado jako blesav i često poslije nastave ode igrati nogomet ili loviti žabe na krovu crkve koja se gradi (zapravo, nije da se baš gradi... nekada se sigurno gradila, ali su prestali prije nego se IZgradila) i onda potpuno zaboravi na mene. Zato i zna crtati tako lijepe žabe.
Ja njega jako volim i znam da ćemo još tisućuosamstotridesetdevet godina biti naj naj najpraviji prijatelji. Ja i moj prijatelj Dado.
MOJ STRIČEK AUTOBUSAC
Ema Pongrašić
(ilustracije Ivana Guljašević)
KNJIGA U CENTRU
mpc: 88 kn
knjiga se uz popust od 20% može naručiti na e-mail: knjigaucentru@yahoo.com
Izdvojeno
