Nakon zlatnog razdoblja od 1958. do 1970. godine, Brazilci nisu imali previše uspjeha na svjetskim prvenstvima. Tako je bilo sve do 1994. i prvenstva odigranog u SAD-u. Bio je to i pokušaj da se nogomet malo čvršće ukorijeni u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta i valjda jedinoj gdje do tada za ovaj sport nije bilo previše interesa.
Uspjeh je bio djelomičan – sve utakmice na prvenstvu bile su izuzetno dobro posjećene, stvorena je jaka profesionalna liga, ali i dan danas kada započne Svjetsko nogometno prvenstvo, to je najveći događaj na svijetu za sve – osim za Amerikance.
U nogometnom smislu, uz povratak Brazilaca, ovo je prvenstvo značilo privremeni sumrak Argentinaca i odlazak Diega Armanda Maradone na tužan način za takvu legendu – nakon prve dvije utakmice otkriveno je kako je Maradona igrao dopingiran i izbačen je s prvenstva. Puno bolje nije prošla ni Argentina koja je jedva prošla u drugi krug, da bi tamo izgubila od Rumunjske.
Dogodila se i neshvatljiva tragedija, koja je pokazala kako opsjednutost i euforija koju svijet osjeća zbog nogometa često prerasta granice razuma. Reprezentacija Kolumbije neočekivano je ispala već u prvom krugu, a neki razbješnjeli navijač po povratku momčadi u zemlju ubio je nesretnog Andreasa Escobara, koji je postigao autogol u susretu protiv SAD-a.
U finalu su se našli Brazil i Italija i bio je to susret najboljih reprezentacija u povijesti svjetskih prvenstava, koji je izazvao veliku pozornost. Obje momčadi do tada su osvojile po tri titule najboljih na svijetu, pa su mnogi ovaj susret nazvali i „finalom svih finala“. Utakmica nije oduševila gledatelje, nakon 120 minuta bilo je 0:0, iako su obje momčadi imale nekoliko dobrih prigoda. Nakon izvođenja jedanaesteraca ipak su slavili Brazilci, koji su tako postali prva reprezentacija s četiri trofeja u svojim vitrinama.
Finale: Brazil-Italija 3:2 (nakon jedanaesteraca)
Izdvojeno
