Cijela ova priča događala se jednog prijepodneva u školskom WC- u.
Sve je počelo tako što je čistačica, teta Ružica, umočila krpu u kantu punu mutne vode i krenula čistiti zahode (nakon što je prije toga već izribala sve lavaboe i pisoare). I dok je tako ribala jednu, pa drugu, pa treću WC školjku i razmišljala što će lijepo skuhati sebi za ručak kad joj završi smjena i kad konačno ode doma, najednom je začula neki čudan zvuk.
- ŠMRRRRRRRRRRRK!
Činilo se kao da tu, u muškom zahodu, netko uvlači šmrklje duboko u nos.
Teta Ružica je zastala, prestala razmišljati o ukusnom ručku i dobro osluhnula.
- ŠMRRRRRRRRRK! U jednoj od kabina školskog WC-a, netko je sjedio ( ili stajao, ili čučao, teta čistačica to nije mogla znati) i – šmrcao. Definitivno!
«Čudno. Vrlo, vrlo čudno», pomislila je, a onda uzela kantu i krpu i krenula prema zadnjoj kabini u kutu. Pokušala ju je otvoriti. Uzalud. Vrata su bila zaključana.
- Halo, ima li koga unutra? – viknula je kroz ključanicu.
Šmrcanje se najednom utišalo.
Teta Ružica je odlučno pokucala na vrata.
- Zauzeto…. ŠMRK … je. – odgovorio je duboki glas.
- Je li sve u redu?
- Nije… ŠMRK…
- Dijete, jesi li prehlađen? – nastavila je ispitivati zabrinuta teta Ružica – Povraća li ti se? Ili imaš proljev?
- Neeeeee…. ŠMRK….
- Nego?
- Nego mene nitko ne voli, eto.… ŠMRK… Svi bježe kad me vide…. ŠMRK… Ili padnu u nesvijest…ŠMRK… a poslije se ne žele družiti sa mnom… ŠMRK…i govore mi da sam ružan…ŠMRK… i glup… ŠMRK… i sve…
Teta Ružica je i dalje stajala s onom krpom i kantom u ruci i, začuđena, slušala tužnu ispovijest.
- Ovo je već treća škola koju sam promijenio. I to samo ove godine. I svugdje se uvijek ponavlja ista priča. Zato što sam velik i sasvim drugačiji od drugih, nitko se sa mnom ne želi družiti. A ja bih toliko želio imati prijatelje!
- A kako se zoveš? – upitala je znatiželjna čistačica.
- Ja sam Dark O'boj. Iz čuvene obitelji O'bojeva.
«Nikad čula», pomislila je teta Ružica, a naglas rekla:
- Tvoji ti roditelji sigurno ne govore ružne stvari.
- Neeeee. – složio se Dark O'boj. – Moja mama O'boj kaže da sam ja najbolje čudovište koje je ikada vidjela.
«Hm, čudovište. Ta majka zbilja pretjeruje», zaključila je teta Ružica.
- A tata O'boj kaže da sam isti on!
- Znaš Darkec – prekinula ga je čistačica - ja sam sigurna da ćeš ti u ovoj školi ipak pronaći puno dobrih prijatelja. Samo trebaš biti uporan. I ostala djeca iz tvog razreda shvatit će da to što si veći od njih ne znači da si opasan. I to što si drugačiji ne znači da si ružan. Samo im trebaš dati vremena.
- Mislite?! – uzviknuo je glasom punim nade Dark O'boj.
- Sto posto! – bila je uvjerena teta Ružica.
S druge strane vrata čula se samo tišina. A onda su se vrata zahoda naglo otvorila. Iz školskog WC-a izišao je nasmijani Dark O'boj.
A teta Ružica? Ona je ostala širom otvorenih očiju (i usta) gledati u zeleno jednooko čudovište koje je mahalo lijevo-desno svojim velikim šiljatim repom, veselo poskakujući na putu prema svome razredu.
LUDI RAZRED 1 i 2
Ana Đokić
(ilustracije Darko Vučenik)
KNJIGA U CENTRU
mpc: 88 kn po knjizi
knjiga se uz popust od 20% može naručiti na e-mail: knjigaucentru@yahoo.com
Izdvojeno
