Povratak na popis lekcija - fizika 8
Video
Život na Zemlji ne bi bio moguć bez svjetlosne energije koja nam dolazi s nama najbliže zvijezde - Sunca. Tijela koja zrače svjetlost, poput Sunca, nazivaju se izvori svjetlosti. Dijele se na primarne i sekundarne izvore. Primarni izvori zrače vlastitu svjetlost, kao na primjer zvijezde, užarena žarna nit žarulje i krijesnica. Sekundarni izvori ne zrače vlastitu svjetlost već se od njih odbija svjetlost iz drugih izvora. Primjer sekundarnog izvora svjetlosti je Mjesec.
Svjetlost ne vidimo, ali vidimo izvore svjetlosti i osvijetljena tijela.
Svjetlost se iz izvora širi pravocrtno (POKUS 1) i za to nije potrebno nikakvo sredstvo. Svjetlost se može širiti i u vakuumu. Zato vidimo svjetlost iz svemira. Tijela kroz koja se svjetlost širi nazivaju se optička sredstva - to su na primjer dijamant, staklo, voda.
Dokaz pravocrtnog širenja svjetlosti je nastanak sjene (POKUS 2) iza neprozirnog tijela. Ako izvor kojim obasjamo tijelo nije malih dimenzija s obzirom na udaljenost (POKUS 3) onda uz sjenu nastaje i polusjena. Prirodne pojave koje se javljaju zbog nastanka sjena su pomrčine i Mjesečeve mijene. Pomrčine mogu biti potpune i djelomične, ovisno o tome da li je tijelo u sjeni ili polusjeni drugog tijela.
Smjer širenja svjetlosti predočava se zrakama.
Dugo se smatralo da se svjetlost iz nekog izvora širi trenutno. Galileo Galilei prvi je shvatio da svjetlost ima konačnu brzinu i pokušao ju izmjeriti. Pri mjerenju je uzimao male udaljenosti, te zbog velike brzine svjetlosti nije uspio doći do rezultata. Brzinu svjetlosti prvi je izmjerio danski fizičar Olaf Romer u 17. i st. i to na osnovu pomrčina Jupiterovih satelita.
Brzina svjetlosti u vakuumu, a približno i u zraku, iznosi 300 000 km/s i najveća je brzina u prirodi. U svim drugim optičkim sredstvima ta je brzina manja. Brzina svjetlosti u vakuumu i zraku označava se sa c.
Za mjerenje velikih udaljenosti u svemiru koristi se svjetlosna godina. To je put koji svjetlost prijeđe u jednoj godini.
Svjetlost ne vidimo, ali vidimo izvore svjetlosti i osvijetljena tijela.
Svjetlost se iz izvora širi pravocrtno (POKUS 1) i za to nije potrebno nikakvo sredstvo. Svjetlost se može širiti i u vakuumu. Zato vidimo svjetlost iz svemira. Tijela kroz koja se svjetlost širi nazivaju se optička sredstva - to su na primjer dijamant, staklo, voda.
Dokaz pravocrtnog širenja svjetlosti je nastanak sjene (POKUS 2) iza neprozirnog tijela. Ako izvor kojim obasjamo tijelo nije malih dimenzija s obzirom na udaljenost (POKUS 3) onda uz sjenu nastaje i polusjena. Prirodne pojave koje se javljaju zbog nastanka sjena su pomrčine i Mjesečeve mijene. Pomrčine mogu biti potpune i djelomične, ovisno o tome da li je tijelo u sjeni ili polusjeni drugog tijela.
Smjer širenja svjetlosti predočava se zrakama.
Dugo se smatralo da se svjetlost iz nekog izvora širi trenutno. Galileo Galilei prvi je shvatio da svjetlost ima konačnu brzinu i pokušao ju izmjeriti. Pri mjerenju je uzimao male udaljenosti, te zbog velike brzine svjetlosti nije uspio doći do rezultata. Brzinu svjetlosti prvi je izmjerio danski fizičar Olaf Romer u 17. i st. i to na osnovu pomrčina Jupiterovih satelita.
Brzina svjetlosti u vakuumu, a približno i u zraku, iznosi 300 000 km/s i najveća je brzina u prirodi. U svim drugim optičkim sredstvima ta je brzina manja. Brzina svjetlosti u vakuumu i zraku označava se sa c.
Za mjerenje velikih udaljenosti u svemiru koristi se svjetlosna godina. To je put koji svjetlost prijeđe u jednoj godini.
- primarni izvori zrače vlastitu svjetlost
- sekundarni izvori odbijaju svjetlost iz drugih izvora
- svjetlost se ne vidi, vide se tijela od kojih se svjetlost reflektira
- svjetlost se širi pravocrtno
- optičko sredstvo - tijelo kroz koje se širi svjetlost
- dokaz pravocrtnog širenja svjetlosti je nastanak sjene iza neprozirnog tijela
- brzina svjetlosti u zraku i vakuumu iznosi 300 000 km/s i najveća je brzina u prirodi.
- brzina svjetlosti u vakuumu i zraku označava se sa c
- brzina svjetlosti je:
- u vodi - 225 000 km/s
- u staklu - 200 000 km/s
- u dijamantu - 120 000 km/s
Talijanski fizičar Galileo Galilei prvi je shvatio da svjetlost ima konačnu brzinu i pokušao je izmjeriti njen iznos. Danski znanstvenik Roemer proučavajući pomrčine Jupiterovih satellita prvi je izmjerio brzinu svjetlosti. Metode mjerenja brzine svjetlosti, koristeći svemirske udaljenosti, nazivaju se astronomske metode, a metode mjerenja na Zemlji nazivaju se terestičke metode. Osim Roemerove metode mjerenja brzine svjetlosti poznata je i Bradlyjeva astronomska metoda mjerenja brzine svjetlosti pomoću aberacije zvijezda. Od terestičkih metoda mjerenja brzine svjetlosti poznata je Fizeauova metoda mjerenja prekidanjem snopa svjetlosti pomožu zupčanika, zatim Foucaultova metoda rotirajućeg zrcala i usavršena metoda rotirajućeg zrcala pod nazivom Michelsonova metoda mjerenja brzine svjetlosti.