Roditelji nerijetko misle da će djecu sačuvati od utjecaja lošeg društva kontrolirajući, ograničavajući, pa i zabranjujući im izlaske i druženja, osobito s pojedinim 'nepoželjnim' prijateljima.
Često se osjećaju mirnijima i sigurnijima dok su im djeca kod kuće za računalom, na internetu, nego dok su vani s prijateljima.
No uz brojne dobre i korisne strane, internet nosi i moguće opasnosti. Bez znanja o tome kako dijete provodi vrijeme na internetu, osobito ako mu ono ne govori o eventualnim neugodnim situacijama i opasnostima na koje tamo nailazi, taj roditeljski osjećaj sigurnosti i uvjerenje da je dijete zaštićeno može biti velika zabluda. Zato je važno da roditelji pokažu interes za internetske aktivnosti svoje djece, informiraju se i steknu znanja o tome kako će njihova djeca ispravno koristiti internet i u tome ih poduče i usmjere, čak i ako o računalima i internetu znaju manje od njih. Roditelji trebaju upoznati opasnosti s kojima se djeca mogu susresti koristeći internet, te biti svjesni njihovog postojanja i zastupljenosti u ukupnom internetskom sadržaju.
Mogućnost zaraze računala zlonamjernim programima – virusi, crvi, trojani i drugi – dok je računalo spojeno na internet neprestano je prisutna. Ova se opasnost ujedno i najlakše rješava, instaliranjem nekog od brojnih antivirusnih programa. Nakon instalacije antivirusni je program potrebno i redovno obnavljati, nadograđivati i aktualizirati.
Popunjavanjem internetskih obrazaca za prijavu na neku stranicu ili komunikacijski servis, za preuzimanje (download) sadržaja ili za sudjelovanje u raznim online natjecanjima, djeca mogu dati važne osobne podatke, uključivo i podatke debitnih i/ili kreditnih kartica roditelja, a mogu postati i žrtve različitih prijevara.
Web sadržaji za online kockanje i klađenje sve popularniji i učestaliji. Standardnom klađenju u kladioničarskim poslovnicama djeca nemaju pristup zbog zakonske regulative koja ne dozvoljava klađenje maloljetnicima. No online klađenje nema takva ograničenja i time ostavlja otvorena vrata djeci, što vrijedi i za kockanje i slične sadržaje igara za novac. Uslijed neiskustva i neznanja, djecu može snažno privući ideja brze i lake zarade. Pri tome se koriste roditeljskim karticama za uplatu inicijalnih ili dodatnih uloga, a ukoliko se problem na vrijeme ne uoči moguće su značajne štetne posljedice.
Boraveći na internetu djeca lako izgube pojam o vremenu, što često dovodi do provođenja prevelike količine vremena u internetskim aktivnostima, osobito ako roditelji nemaju uvid i nadzor nad vremenom koje dijete provede za računalom.
Učestalim korištenjem internetske komunikacije i internetskih grupa kao zamjene za komunikaciju i druženje u stvarnom svijetu, realne životne situacije socijalnog učenja kroz neposredne kontakte s vršnjacima i drugim osobama zamjenjuju se značajno interakcijski ograničenijim virtualnim kontaktima u kojima cjelovito socijalno učenje i psihosocijalno sazrijevanje nije moguće.
Nedostatak životnog iskustva i nedostatna zrelost djece rezultira i nemogućnošću razlučivanja bitnog od nebitnog u nepreglednom moru sadržaja kojima su na internetu preplavljena, kao i njihovim nekritičkim odnosom prema istinitosti i kvaliteti tih sadržaja i njihovim autorima. Moguće je i nekritičko preuzimanje stavova, mišljenja, zaključaka, tvrdnji, komentara i izjava drugih sudionika internetske komunikacije (povodljivost).
Nadalje, golema je količina na internetu dostupnog a za djecu neprimjerenog sadržaja, što uključuje materijale, stranice i komunikacijske servise sa sadržajima koji prezentiraju i potiču mržnju, nesnošljivost ili diskriminaciju, razne oblike nasilja, pornografiju, dezinformacije, preuveličavanje značenja pojedinih informacija ili događaja i drugo. Prateći među mladima danas vrlo popularnu socijalnu mrežu Facebook, možemo uočiti da se i na njoj nerijetko osnivaju grupe protiv nekoga ili nečega u koje se u velikom broju učlanjuju djeca i mladi. Oni često ne razumiju u potpunosti značenje poruke te grupe, ali se uključuju zbog znatiželje i povodljivosti te nekritički preuzimaju i ponavljaju tamo pročitana mišljenja i stavove. Svježi je primjer krajem 2009. godine osnovana, u međuvremenu s Facebooka uklonjena, grupa "Ljudi kojima Luka Ritz više ide na živce!". Član grupe bio je i jedan od napadača na Luku, mladića koji je preminuo od udaraca grupe nasilnika, mahom maloljetnika, kojima se nije dopao njegov stil oblačenja i frizura. Većina je komentara na grupi bila podrška napadačima i negativne izjave o ubijenom, među komentarima su se isticale neinteligentne i neprimjerene usporedbe, zastrašujući nedostatak empatije, šovinističke pa čak i nacističke parole, a navedeni je napadač na Luku samo dan nakon što je sa skupinom prijatelja ponovno napao, opljačkao i istukao maloljetnika na stranici te grupe napisao komentar "Strašno!!!".
Danas se često govori i piše i o nasilju putem interneta (eng. cyberbullying). Djecu mogu napadati i uznemiravati drugi korisnici interneta koji ih vrijeđaju, prijete, psuju, šire laži, ugrožavaju privatnost, izruguju se i slično. Nerijetko su to druga djeca, često poznanici i 'prijatelji' iz škole i susjedstva. Sve je više takvog međuvršnjačkog nasilja putem e-mailova, blogova, pa i stranica socijalnih mreža. Bez fizičkog kontakta sa žrtvom, uslijed nedostatka povratne informacije koja se u neposrednom kontaktu dobiva opažanjem reakcija žrtve, njezinog ponašanja i izražavanja emocija, djeca i mladi teže zamjećuju i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Ta šteta može biti zaista velika, a žrtvu nasilja dovesti i do vrlo teških emocionalnih stanja te destruktivnog ili autodestruktivnog ponašanja. Mogućnost anonimnosti i lažnog predstavljanja također potiče i ohrabruje na nasilno ponašanje.
Djeca na internetu mogu postati i žrtve seksualnog uznemiravanja. U kolikoj je mjeri ta pojava prisutna govore rezultati ispitivanja 2700 djece, koje su među osnovnoškolcima i srednjoškolcima u pet hrvatskih gradova 2008. godine proveli Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba i Hrabri telefon. Rezultati su pokazali da je čak 41 posto anketiranih na internetu bilo izloženo pitanjima i ponudama intimnog i seksualnog karaktera. Najčešće su primali pitanja o seksu, ljubljenju i seksualnim iskustvima (67 posto), intimnim dijelovima tijela (31 posto), samozadovoljavanju (29 posto) i odjeći koju nose (42 posto), dok je njih 39 posto dobilo poziv na susret ili seks. U istoj je anketi, ispitujući rizična ponašanja djece, utvrđeno kako je na sastanak upoznavanja s on-line prijateljem kojeg do tada nisu poznavali uživo otišlo 290 anketiranih. U 14 posto slučajeva pratili su ih roditelji, 49 posto djece išlo je s prijateljima, a čak 37 posto njih je na sastanak otišlo samo.
Kao i za izlaske iz sigurnosti doma u stvarnom životu, i za izlaske na internet vrijedi osnovno pravilo: zaštiti dijete od opasnosti na internetu znači naučiti dijete sigurnim načinima korištenja, baš kao što ga podučavate i svim ostalim životnim vještinama. Vaša djeca mogu znati više od vas o tehnologiji, ali vi sigurno znate daleko više o životu. Kao roditelju, pravo i obaveza vam je postaviti djetetu granice i pravila te tražiti njihovo poštivanje. Pri tome je od najveće važnosti između vas i djeteta razviti i njegovati otvoren, iskren odnos međusobnog povjerenja, u kojem će vam se dijete, kada mu to bude potrebno, obratiti za savjet i pomoć.
Renata Đonđ Perković, prof. psihologije
Izdvojeno
