Odgovori na komentar

2011. proglašena je Međunarodnom godinom kemije. No isto tako, ove godine obilježava se i stota godišnjica otkako je Nobelova nagrada za kemiju otišla u ruke Marie Curie. O životu i karijeri ove sjajne znanstvenice govorila nam je – ona sama.

Živjela je u vrijeme kada se na darovite žene gledalo s visoka. Godinama je naporno radila kako bi sama sebi omogućila školovanje. Pogođena obiteljskom tragedijom, razočarana u ljubavi, ova je odvažna Poljakinja, ustrajna u želji za otkrivanjem novoga, ostvarila i više od onog o čemu je sanjala. Postala je prva žena koja je osvojila Nobelovu nagradu, odnosno jedina žena koja ju je osvojila dvaput, prva žena-predavač na Sorboni (Sveučilištu u Parizu) i prva osoba uopće koja je osvojila dvije Nobelove nagrade u dvije različite znanstvene kategorije.

P: Rodili ste se kao Maria Sklodowska 7. studenog 1867. u Varšavi, kao peto i najmlađe dijete u obitelji. I otac i majka bili su predavači u školi. Što nam možete reći o svjim roditeljima?

O: Otac je za života predavao u mnogim školama, a i kod kuće je koristio svaku prigodu kako bi nas podučavao. Bio je čovjek širokog znanja, doživljavali smo ga kao "hodajuću enciklopediju". Majka je bila ravnateljica jedne od boljih škola za djevojke i unatoč prezaposlenosti, uvijek bi nalazila vremena za svoju veliku obitelj. Iako se primarno bavila intektualnim radom, bez ustručavanja obavljala je i mnoge fizičke poslove, a tako sam kasnije i ja činila.

P: Vašu su obitelj pogodile mnoge tragedije. Najstarija sestra umrla je od tifusa, a nepune tri godine nakon toga i Vaša je majka preminula od tuberkuloze.

O: Sjećam se kako sam neutješno plakala, dugo sam bila potištena. Sestre i ja u to smo se vrijeme znale igrati "genijalnog liječnika" koji pronalazi čudotvorni lijek za sve bolesti. Taj san, da znanost i medicina mogu unaprijediti ljudski život, ostao je naša zvijezda vodilja.

P. Poznati ste po velikoj ljubavi prema svojoj rodnoj Poljskoj. To ne čudi kada se uzme u obzir da su svi intelektualni napori vaše obitelji izniknuli, zapravo, iz domoljubnih ideja?

O: Poljska je u to vrijeme bila razdijeljena, Varšava je bila u dijelu koji je pripadao Ruskom Carstvu. Svako se očitovanje rodoljublja kažnjavalo - oduzimali su se posjedi, nadzirale škole, pobunjenici su slani u Sibir... Moj je otac zagovarao pasivni otpor, tj. smatrao je da se jedino znanjem može suprotstaviti tadašnjem režimu. Mnogo je poljskih intelektualaca sudjelovalo u tom pokretu. Učitelji bi pronalazili načine kako i dalje podučavati djecu poljskom jeziku i povijesti. Nažalost, oca je to koštalo, izgubio je mjesto ravnatelja na koje je postavljen ruski profesor.

P: Gimnaziju ste završili kao najbolja u generaciji, što se od Vas i očekivalo. Međutim, ženama nije bilo dozvoljeno upisati se na sveučilište. Morali ste stoga pronaći neki drugi način kako nastaviti školovanje.

O: Moj brat Jozef, premda Poljak, uspio se upisati na studij medicine u Varšavi, no sestrama i meni to nije bilo moguće. Stoga smo Bronislawa i ja skovale plan kako jedna drugoj pomoći da završimo studije u inozemstvu. Otac, koji je bio bez posla, nije nas mogao financijski pomagati pa sam se ja zaposlila kao guvernanta. Novac koji sam zarađivala slala bih sestri koja se u Parizu upisala na studij medicine. Ona je zauzvrat obećala da će, kad diplomira, učiniti isto za mene.

P: Radeći kao guvernanta, doživjeli ste i svoje prvo ljubavno razočaranje. Boraveći u obitelji Zorawski, zbližili ste se s njihovim sinom i naišli na otpor njegovih roditelja.

O: Bili su šokirani spoznajom da njihov sin ozbiljno razmišlja o braku s djevojkom iz osiromašene obitelji. Jasno da sam izgubila posao i morala pronaći novi. Unatoč teškoćama, Kazimierz i ja vjerovali smo kako će na kraju sve ispasti dobro. Moja sestra Bronislawa se u međuvremenu udala i pozvala me da dođem živjeti u Pariz s njom i njenim suprugom, no ja sam taj poziv odbila dijelomično iz razloga što sam još uvijek računala na brak s Kazimierzom.

P: Ipak, to se nije dogodilo. Nakon što je on službeno okončao vašu vezu, odluka je pala. Ukrcali ste se u vlak i napustili Poljsku.

O: Tako je. Premda smo oboje patili zbog prekida veze, postalo mi je jasno da je preda mnom drugačiji životni put. 1891. godine upisala sam se na studij fizike u Parizu. Nisam u to vrijeme imala neke velike planove, cilj mi je bio u potpunosti posvetiti se fizici i završiti studij kako bih kasnije mogla podučavati.

P: Kako je izgledao Vaš studentski život? Znamo da ste u početku živjeli sa sestrom, ali odlučili ste se odseliti - što je bio prilično hrabar potez za neudanu ženu u ono vrijeme.

O: Sestra se udala za Poljaka koji je također bio liječnik. Stan su pretvorili u ordinaciju pa je ondje bilo poprilično živo. To mi je jedno vrijeme odgovaralo, no kad sam se prilagodila životu u tuđini shvatila sam da mi je potreban mir i izolacija kako bih se u potpunosti mogla posvetiti fizici. Unajmila sam skroman stančić u potkrovlju. Danju bih učila i pohađala predavanja, a u slobodno vrijeme morala sam podučavati kako bih pokrila troškove studiranja. Bilo je doista naporno, no ja sam bila sretna. Otvorila su mi se vrata čarobnog svijeta znanosti i napokon mi je bilo dozvoljeno istražiti ga.

P: 1893. diplomirali ste fiziku, nastavili studije i stekli još jednu diplomu, ovaj put iz matematike, 1894. godine. Te iste godine dogodilo se još nešto značajno. Jedan je susret promijenio Vaš život. Upoznali ste fizičara po imenu Pierre Curie i – dogodila se "kemija"...

O: Pierre je bio tip pomalo smušenog ali nevjerojatno dragog i šarmantnog znanstvenika. U nekim se stvarima potpuno razlikovao od mene, nije bio toliko pedantan i predan radu, doktorske studije još nije bio priveo kraju i karijera mu je u to vrijeme bila u fazi mirovanja. Ali s druge strane, njegova se znanstvena vizija u potpunosti poklapala s mojom, razumio je položaj žene u znanosti i podržavao moje domoljubne ideje. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako je upravo on čovjek s kojim mogu ostvariti sve svoje snove. Vjenčali smo se godinu dana kasnije.

P: I tako ste Pierre i Vi postali ne samo supružnici već i znanstveni suradnici. Uveli ste u rječnike pojam "radioaktivnost" i otkrili dva elementa, polonij i radij.

O: Zajedno smo proučavali radioaktivne materijale i utvrdili da je uranijev smolinac radioaktivniji nego uran izlučen iz njega. To nas je dovelo do zaključka da ta tvar mora osim urana sadržavati i neki drugi element, još radioaktivniji od urana. Godinama smo radili na tome i otkrili da je riječ o ne jednom, već dva dotad nepoznata elementa. Prvi smo nazvali polonij, po mojoj rodnoj Poljskoj, a drugi radij - zbog njegovog jakog intenziteta radioaktivnosti.

P: Polonij niste uspjeli izolirati, jer u ono vrijeme nije bilo metode kojom bi se to moglo postići (zbog vremena poluraspada polonija), ali ste pronašli način kako izolirati radij.

O: Godinama smo pročišćavali tone uranijevog smolinca. Bio je to neugodan i naporan posao, a uspjeli smo dobiti tek par stotina grama radija. Učinila sam nešto što je u ono vrijeme bio veoma neobičan potez – nisam patentirala proces izolacije radija. Htjela sam svim znanstvenicima na svijetu olakšati izučavanje tog elementa.

P: U tom ste razdoblju zajedno s Pierreom objavili sveukupno 32 znanstvena rada. Značaj vaših otkrića prepoznala je Švedska akademija znanosti i 1903. godine dodijelila vam je Nobelovu nagradu za fiziku. Nažalost, niste bili u stanju otputovati u Stockholm i osobno ju primiti.

O: Oboje smo se osjećali veoma loše, iako naši liječnici nisu mogli otkriti uzrok naših zdravstvenih problema. Tek kasnije ustanovljeno je da su simptomi koje smo imali – malaksalost, depresija, gubitak težine – tipični kod ljudi izloženih radioaktivnom zračenju. Ni Pierre ni ja nismo ni pomišljali da bi radij mogao biti uzrok našim tegobama. Sjećam se kako smo noću znali dolaziti u laboratorij i diviti se njegovoj plavičastoj svjetlosti. Za nas je to bilo nešto čarobno.

P: Tim koji je radio u Vašem laboratoriju žalio se na slične probleme, no znakovi slabosti najočitiji su bili upravo kod Vašeg supruga Pierrea. Trpio je jake bolove i žalio Vam se govoreći kako nije siguran može li nastaviti rad u laboratoriju. To je 1906. dovelo do strašne tragedije. Prelazeći ulicu na njega su naletjela zaprežna kola i na mjestu ga usmrtila.

O: Nema riječi kojima bih mogla opisati bol koju sam tada osjećala. Činilo mi se kako se moj život naglo zaustavio, izgubila sam ne samo životnog suputnika, već i suradnika i prijatelja. Bila sam ispunjena beskrajnom prazninom i tugom. Ipak, znala sam da moram skupiti snage i krenuti dalje. Znala sam da bi Pierre tako htio. Naše dvije kćeri trebale su me više no ikad prije pa sam se posvetila obitelji.

P: Katedra za fiziku Sveučilišta u Parizu ponudila Vam je mjesto predavača koje je dotad pripadalo Vašem suprugu i tako ste postali prva žena koja je obnašala tu dužnost na Sorboni.

O: Bila je to velika čast i poticaj da nastavim dalje. Voljela sam predavati. Također, priklupila sam i objavila sve dotad neobjavljene Pierreove znanstvene radove te nastavila svoje istraživanje radioaktivnosti.

P: Vaš je doprinos znanosti doživio još jedno priznanje, 1911. godine, kada Vam je po drugi put uručena Nobelova nagrada, ovaj put za kemiju. Moramo Vas pitati još nešto. Jeste li ikad pomislili kako su elementi koje ste otkrili s razlogom bili tako dobro "skriveni"? Je li možda bilo trenutaka kad ste požalili zbog otkrića nečega što ima toliku destruktivnu moć?

O: Ne, nikad nisam razmišljala na takav način. Pierre i ja uočili smo da radij uništava zdrave tjelesne stanice, ali smo isto tako primjetili da stanice tumora uništava dvostruko brže. Odmah smo shvatili da se to svojstvo može iskoristiti za liječenje mnogih zloćudnih bolesti. Oboje smo bili mišljenja da se svako novo otkriće može iskoristiti za dobrobit čovječanstva, a to bi, vjerujem, trebao biti cilj svakom znanstveniku.